Запис поводом песме Светли гробови Јована Јовановића Змаја

Свечана и света је Змајева реч о идеалима и вечној људској тежњи ка савршенству. Гробови јунака и славних нису мрачна места, већ колевка.  

„Све ј’ то гробље  –

Ал’ је и колевка.“

Тако смрт повезује са рођењем и тако ствара зачарани круг који обједуњује прошлост, садашњост и будућност. То је линија времена која нема краја, као и живот људи који су се борили, стварали и успели да на свет донесу  племенито дело.     

 “ Око сваког светлог гроба                                                                                                          прикупљ’о се живот нови.                                                                                       Наследници светог жара, “

              Стихови који су најсветлија и најсвечанија слика, живи призор вечности  –  смрт није крај!  Остају дела  – битке за правду, истину и слободу, остају узвишена, најдрагоценија уметничка дела сликара, песника, градитеља, композитора… Остају  забележена места – тачке у времену. Оне се наслеђују.

            Човек никада неће бити савршен, али он се ипак бори за своје идеале, а кад их достигне, пење се лествицу више и проналази неки други циљ. Човек сам гради свој живот као  да гради дворац.  Људи долазе и одлазе, само неки настављају да живе кроз своја дела.

                                                                                          Дариа Зебардаст Најар      

U biblioteci

Poglavlje 3.

   „Smrazao sam se od straha“, rekao je visoki plavi čovek. Stavio je svoju ruku na moju glavu i na neki način počeo ga lista  moja sećanja.                                                       “ Znači ti si Džon, drago mi je! Ja sam… a nije bitno zovi me Ron. U tonu njegovog glasa primetio sam neku nedoumicu,  kao da nije trebalo da stignem ovde. Znao je sve o meni, kao da me je posmatrao ceo život.                                                                                   “ Imaš toliko mnogo pitanja, daću ti brze odgovore“ , rekao je i pružio ruke prema meni. Istovremeno se na njegovim dlanovima otvarala knjiga – otvarala i zatvarala na određenim stranicama u delićima sekunde.                                                               “ Ovde su svi odgovori“, dodao je.                                                                                               “ Ali, koji je ovo jezik, kako ovo da prčitam?“ Bio sam  fasciniran – ovo je pismo koje ne pripada nijednoj poznatoj civilizaciji. Stavio je dlan na korice, a ipred nas se u jednom osvetljenom kvadru pojavio tekst predveden na moj maternji jezik.                           “ Znam! Još mnogo stranica, još čitanja, ali ako želiš da ostaneš ovde, moraš je proučiti. Razgledaj, upoznaj ovo mesto, čitaj i otkrivaj tačke spajanja. Ne smeš ništa da dodiruješ niti pomeraš! Ja idem u selo po hranu.                                                                            Povez i ukrasni detalji su ličili na mnoge koje sam viđao na dragocenim retkim  knjigama raznih perioda.  Kožni,  sa zlatnim ornamentima, a listovi  ojačani srebrnim okvirom.                                                                                                                                       Tek kada sam podigao pogled, osetio sam neki čudan dosad nedoživljen zanos. Stanje u kom ne mogu da pomerim telo, ali istovremeno čulno iskustvo postaje sve jače, kao da nervi prenose impuls ne samo do uma nego i do nečega što zovemo duša. Oko mene prostirala se ogromna sferična dvorana sa visokim  stubovima u nedogled. U svakom je u jednom udubljenju tinjala sveća sa ljubičastim plamenom.    Podigao sam pogled.  Treća dimenzija je izgledala poznato – plavo nebo sa belim oblacima.                                                                                                                                      Taj pogled uvis mi je nekako sasvim jednostavno usparvio i telo. Načinio sam prvi korak, a za njim i sledeći. Posle nekog vremena i osećaja čvrstog tla pod nogama upustio sam se u istraživanje. Na jednom mestu primeto sam šest stubova u kružnoj liniji koji su bili neobično isklesani, sa šupljinama iznutra. U dva stuba je u tom unutrašnjem prostoru lebdelo kamenje nepravilnog oblika koje je isijavalo boju svoje energije – zelenu i plavu.                                                                                                                 „Možda je ovde izlaz, nova kapija za povratak“, pomislio sam. Ipak nastavio sam da tragam za nečim što bi mi bio sigurniji putokaz. I baš tada, potpuno neočkivano naišao sam na zid ili bar na nešto što je čvrsto, što sam koračajuću dodirivao. Nastavio sam polako opipavajući u širokim zamasima tu hrapavu površinu. Ako je ovo zid, negde sigurno postoje i vrata.                                                                          Za svaki slučaj, pretpostavljajući razvoj događaja iz jedne naučnofantastične priče koju sam nedavno pročitao,  ostavio sam knjigu na jednom mestu. Šta ako hodam u krug? Koliko vremena je proteklo nisam mogao da znam, ali vratio sam se do knjige. „To je sad već  poslednji znak“, pomirio sam se sa ovom činjenicom i setio se saveta plavog čoveka: “ Čitaj i uči!“                                                                     Saznao sam ko je Ron, kako funkcioniše svet u kome se nalazim i naučio da levitiram. Uvek me je to stanje tela i uma oduševljavalo. Pronalazio sam detaljne opise, tehnike, energetska stanja, razne magijske postupke i još mnogo toga u odlomcima u raznim izvorima, kod mnogih drevnih naroda i nekih savremenih plemenskih zajednica, ali nigde ni jedan detalj nije ličio na ovaj ritual i osećaj. Klizio sam kroz prostor čas sporo, skoro samo lebdeo u jednom mestu, a već sledećeg trena sam munjevito kružio po prostoru, neverovatnom brzinom za čovekovo telesno iskustvo. Ono što je bilo čarobno i  što me je kao talas sreće osvojilo je to što sam ipak mogao da vidim,  dodirnem svaku česticu, čujem svaku promenu zvuka u božanskoj melodiji koja je vijugala za mnom.                                                                                                            Zaustavio me je tresak! Plavi je bacio na stenu divljeg vepra. Sa nekim glupim i zbunjenim smeškom na licu i kratkim mahanjem sam mu se javio.

                                                                                                          Marko Hilko

 

 

 

„Čitanje je besmrtnost s odbrojavanjem unazad. Ko nije ništa čitao, živeo je samo jedan život. Ko čita, proživeo je bar pet hiljada života.“
                                                    Umberto Eco,  italijanski književnik, filozof, profesor

U biblioteci

                                              Poglavlje 1.

U to vreme nisam baš često odlazio u bibilioteku. Mislio sam da je čitanje dosadno i zamorno. Retko se dešavalo da sam pronalazio knjige koje su mi bile zanimljive. Jednu takvu sam pronašao – bila je posebna – zato sam i završio ovde gde sam danas.  Duga je to priča.

Počinje pre nekih dvadeset godina. Tada sam bio student.  Dobio sam zadatak da proučim jednu  knjigu, rukopis iz perioda ranog srednjeg veka, knjigu bez naslova, knjigu koja se i ne može tako nazvati jer se sastojala od nekih četiristo stranica uglavnom nasumice složenih, mnoge su nedostajale, tekst je izgledao kao nedovršeni mozaik. Moj zadatak je bio da rukopis proučim, iznesem osnovne podatke,  predstavim, da tako kažem, zatečeno stanje, na sledećem predavanju.

Siguran sam da sad već pretpostavljate nastavak. Već posle nekoliko strana bio sam potpuno opčinjen novim zadatkom – otkrivanjem skrivenog koda ove čudesne tvorevine.  Stranice i stranice detaljno opisuju razna čudovišna, monstruozna bića, između opisa, kao  isprekidanu nit, razanajem opise magijskih rituala , čudnih i nepoznatih veza raznih simbola.

Znao sam da ću nekako morati da je prokrijumčarim i odnesem kući. Sakrio sam je u ranac, šarmirao  bibliotekarku i plan je uspeo.

         Grozničavo sam iščitavao stranicu za stranicom u ubrzo uspeo da povežem detalje u jednu celinu koja se odjednom  ukazala u prilično jednostavnoj kombinatorici reči. Spis je zapravo bio posvećen drevnom proučavanju  nastanka i nestanka materije, savremenim jezikom rečeno, teleportaciji, rastakanju čestica energije. Čudesno uzbudljivo! Bio sam na pragu otkrića o putavanju u paralelene svetove.  Kao u transu, a povremeno i potpuno nekontrolisano smejao sam se glasno i nezaustavljivo, ali ipak sam uspeo da dešifrujem deo po deo da bih na kraju zaključio da nedostaje upravo jedna stranica ona koja opisuje portal, ali i poruku koja se, zamislite ukazala baš meni – tačno u ponoć ugledaću i portal i poslednju stranicu.

            Sedeo sam za stolom, položio ruke na knjigu. U sobi je bio mrak, samo je na knjigu padao snop svetlosti iz radne lampe. Čekao sam ponoć.  Naravno, sa svakim narednim minutom  moj početni žar se sve više gasio. Sve više sam bio svestan svoje stvarnosti, svih postojećih stvari oko sebe, svog tela, svojih ruku, na kraju i svog daha. Nama je ipak dato da poznajemo samo ovaj jedan svet sa svim čvrsto utvrđenim fizičkim zakonima. I… Ponoć je otkucala! I … ipak se ništa nije desilo – ni pokret, ni zvuk, ni senka.  Bio sam  razočaran. Ugasio sam svetlo i krenuo prema krevetu.

Odjednom, sa svoje leve strane u odrazu stakla na vratima ugledah jedan vijugavi plavi trag. Polako, na jednoj nozi se okrećem i ugledam svetlosne aure koje  u pravilnim intervalima pulsiraju iz knjige. Sve što se dalje odigralo izgledalo je kao u snu – istovremeno i nestvarno, ali i munjevito brzo i oštro . Otvaram knjigu  jednim zamahom na jedinoj praznoj strani po kojoj se ispisuju slova, pa reči i poruka:  „Ponoć, dvadeset šestog februara, u biblioteci. Zapamti sve magije!“ Sledeće čega se sećam je da me je probudila svetlost dana i da sam požurio da vratim knjigu pre nego što neko primeti.

*    *    *

Poglavlje 2.

          Dane sam provodio u biblioteci, proučavao detaljno misteriozne zapise drevnih učenjaka, mistika, alhemičara  –  ko zna? Noću sam  učio, ponavljao, trudio se da zapamtim sve kriptograme, postupke, čini, kombinacije enegetskih spojeva raznih materija… Bilo je previše. 

Danas je dvadeset četvrti. Stižu mi pisma sa fakulteta, ne otvaram ih. Moram da pripremim plan za sutra. 

U biblioteku sam ušao u sedam. Pronašao sam jedno skrovito mesto između dve  police. Nešto pre osam sam se uvukao u taj uzani prostor i prestao da dišem. Bibliotekarka je zaključala ulazna  vrata, ali iznutra. “  Šta se dešava?“ Čujem kako govori svojoj koleginici: “ Kud baš danas popis knjiga!“ To sam isto i ja pomislio! Jedina olakšavajuća okolnost je bila ta što sam iz tog položaja mogao da vidim sat. Tačno u 11.50 čuo sam kako zaključavaju vrata. Konačno! Izvlačim se iz tog tesnaca, mislim, ipak nije sve propalo, kad u zadnji čas primetim da sam zamalo pokrenuo alarm za požar. Posle tog uzdaha olakšanja, ostajem ukočen, bolji opis je paralisan – polica iza koje sam se skrivao počinje da se pomera, najpre polako, a onda silovito, pravom linijom na drugi kraj biblioteke.  Gledam u zid koji se rastače, kao da se topi. U nekom bezvazdušnom prostoru ukazuje se ponovo plava  svetlost u kojoj nazirem brojke – 163, 27, 374.  Odmah povezujem i kao đače recitujem magijske stihove sa stranica pod tim brojevima.  U zanosu više sebe i ne razaznajem, čak  ni svoj glas, a reči koje izgovaram  kao da prvi put čujem.  Kada je nestala moja poslednja reč, sve je odjednom utihnulo. A onda se desilo čudo koje mi je potpuno pomutilo razum . Sve je počelo nekim tihim brujanjem, tihim ali tako moćnim da sam se od vibracija sav tresao.  Na vrhuncu jednog sveopšteg kovitlaca boja i zaglušujućih tonova odjednom ponovo tišina – u plavoj svetlosti otvaraju se tri portala.  Pred očima mi lebdi  poruka: „Izaberi ili ostani! Odbrojavanje traje šezeset sekundi!“  U prekidima, kratkim i bleštavim slikama vidim kuda vode portali. U prvom vidim sliku mirnog sela sa žitnim poljima, i vetar koji neprestano duva, drugi vodi do nepregledne pustinje – vidim grad, palate, hramove, mostove i ljude, ali sve kao jednu bezobličnu sliku od peska. U trećoj  svetlećoj spirali vidim pećinu sa velikim belim stubovima.

               Odbrojavanje još uvek traje, ali ja nisam sposoban da mislim, a još manje da donosim odluke. Opis najbliži istini je neko bestelesno stanje u kojem sam još jedino mogao da pomeram oči i ispuštam glas.  U nekom neobičnom luku jedna plava vrlo snažna ruka me je uvukla u pećinu. Osetio sam mlaz tople energije koji me vuče baca, kovitla i čuo kao iz daljine sopstveni krik. Zatim nagli prekid. Sasvim lagano spuštanje na neku meku plavu površinu. Visoki plavi čovek mi je stavio ruku na usta. Više nisam čuo vrištanje.

             “ Ko si ti? Odakle si stigao ovde?“ – obratio mi se mirnim, ali nekim čudnim neljudskim glasom.

*     *    *

                                                                                                      Marko Hilko

 

 

 

Moj savršeni dom

Naš veliki dom u beskrajnom univerzumu je ova čudesna planeta Zemlja. Jedan mali deo tog prostora je moj dom – mesto gde sam sigurna, za koje me vezuje moja prošlost i moja sadašnjost.  Čujem poznate reči, razumem druge i oni mene.

Srbija je moja domovina, i moje braće, i mojih roditelja, i njihovih roditelja.  Uskoro odlazimo, ali znam da ću se uvek vraćati. Ponosno nosim sa sobom sve svoje uspomene.

Vojvodina, deo Srbije sa širokim ravnim horizontom, sa najlepšim zalascima sunca i žutim i zelenim trakama  bogatih plodnih njiva koje preseca samo ravan put. Tu sam odrasla. Na putu do  sela  Aleksa Šantić, mojeg sela, a na izlasku iz susednog sela, postavili su  pet strašila, kažu da su ih deca pravila. Svaki put kad prolazim,  iznova se oduševim. Ma gde toga još ima!  Slaba su ona zaštita od  ptica, ali ovde to opstaje, više kao običaj, kao stari obazrivi pokušaj prevare.

Srbija je zemlja u kojoj se penzioneri tuku zbog pileta ispred “ Linde“ ( Lidla), gde se na pijaci cenkaju sa Mađarima oko kobasice, gde je  nedelja dan kada je na stolu najbolji ručak, gde se ljudi smeju glasno, toliko slatko da se smeh prenosi i na mene iako ne znam čemu se smeju, gde deka i baka psuju  unuke jer neće  kući iz parka, ali opet ih vole najviše na svetu, gde se za Božić pije medovina, gde roditelji daju deci dvesta dinara od plate, a ona su opet srećna.

U središtu, u samom srcu ove svečane posvete odajem posebnu počast  našim bakama i mamama i pravoj domaćoj hrani. Koji su pravi srpski specijaliteti ne znam, ali znam da je u našoj kuhinji uvek  praznik.

Počeću sa sarmom pa gde dospem. Sarma se uvek sprema baš za praznike. Slasno meso u zamotuljcima od kupusa, a u čorbi suvo meso za dodatni šmek.  Pa musaka, pa bakina pita sa sirom i krompirom. Čim kaže: “ Mico, idi kupi brašno – tip- 400!“ već znam o čemu je reč. Kora, koju je prvo, kao čudom, razvukla preko stola, postaje hrskava spolja, a fil od krompira i bibera se topi u ustima. Ne znaš da staneš…

Kod nas je jesen najlepše godišnje doba. Jeste naporno za bake, mame, tetke, ali navikle su. Tad se kuhinja pretvori u pravu malu fabriku, radi se kao na traci. A na kraju slažemo tegle. Imamo turšiju, krastavce, pekmez od šljiva sa kakaom moje druge drage bake, pečena paprika sa sve onim crnim preko.

Na počasnom mestu je supa moje prabake. Potpisujem da je ona najbolje skuva i  da joj nema premca.  A u supi  – i peršun, i parika, i krompir, pa karfiol, šargarepa, celer, koji ne volim pa uvek prebacim nekom u tanjir, pa pileći vrat, bubreg, srce, a nogice… Da vidite kako ih moja mama slatko jede, sve zatvorenih očiju, glaba li glaba. Tata kaže da je to gubljenje vremena – grickaš, žvaćkaš, a nikako da se najedeš. On voli nešto konkretnije. Recimo podvarak ili pečeni kupus sa čvarcima, cela kuća miriše.  Za nedeljni ručak je često na stolu pečeno pile sa hrskavom kožicom i močom, kako kaže narod, sos od višanja i pire krompir – trio fanatastiko! Spanać, špenat, špinat, španać – svi kažemo drugačije, ali u ustima isti ukus,  a to je najvažnije. I dajem sebi pravo da kažem da je ruska salata najbolja na srpski način.

Mogla bih ovako unedogled, u detalje i mnoge sitnice koje život znače. Ko zna možda jednog dana napišem pravi kulinarski vodič kroz Srbiju kao jedan jedinstveni dokaz  da ljubav prema zavičaju traje zauvek.

Milica Zelenović

 

http://evogaputokaz.blogspot.com/2015/07/snippets-of-serbia-ema-fink.html

 

 

Rezultat slika za ema fikSrodna slika

 

Rezultat slika za ema fikSrodna slika

Не волим кад ми неко…

Не волим кад ми неко из друштва каже да се „губим“

       међу таквима почињем да лудим.

Због једне речи која смисла нема,

        чак  ме ухвати  и  нека трема.

      Сама помисао на такво друштво ми се гади:

“ На чему се то пријатељство гради?“

       Сваки пут  неко други је мета,

       Скупљам храбрости да кажем шта ми смета.

                 И рекао сам им све.  Ћутање, пауза, тишина, све већа и већа непријатност, а онда као бесни пси сви кидишу на мене. Сви сем једног, мог најбољег друга. Он види и трпи исто што и ја. Он види и тугу на мом  лицу.

                Не волим кад ме неко вређа, не волим кад некога вређају, кад видим неко тужно лице међу нама. Али, због притиска већине, и због тога што сам другачији, понекад се замислим  и запитам: „Ко заправо греши – ја или  они?“

               Тако из дана у дан.  Док тако поражен и немоћан гледам  како се понашају, како према мени, тако и према другима, гута ме помисао да ћу постати исти као они.

                                                                                    Александар Губица

                                                                                                                      VII/3

 

Све нежне речи света

Љубав. Многа значења се покрену док размишљам о њој.

 Ни једно живо биће не може без ње, ни биљке, ни животиње, ни људи. Свима је потребна.  Испуњава нас животном енергијом, покреће и чини срећнима. Постоје различите врсте љубави. Свака ми је позната и осећам је на посебан начин.

      Srodna slika                              Srodna slika

Салвадор Дали     „Флора далинеа“

           Породична љубав је за мене нешто  посебно. Нешто најлепше на овом свету.   То је љубав неизмерних димензија, најмоћнија, најискренија.

Srodna slika

Салвадор Дали  “ Сан алхемичара“

             Живим са мамом, татом и братом. Они су моје све. Брат је мој најбољи пријатељ. Он је једини коме могу рећи баш све, а да ме потпуно и до краја  разуме. Седимо сатима и причамо о љубави, пријатељсту, новцу и смислу живота, а исто тако и о највећим глупостима – временској прогнози, новој машини за сушење веша и оној нервозној комшиници.

              Тата Борко је један скроз опуштен лик. И са њим могу потпуно отворено и слободно да разговарам. Неке девојке се устручавају да кажу очевима да имају дечка. Ја са татом о момцима причам као са најбољом другарицом.  Бавио се одбојком и због њега сам почела и ја да тренирам. Он ми је највећи узор. Сваки дан, после тренинга седимо до касно, после поноћи и причамо о нашем спорту. Толико се занесемо да пробудимо и маму и брата. Tо је нешто што нас највише повезује – „оно наше“.

          Мама ми пуно ради и ретко се виђамо. Али, поред свих својих обавеза и проблема, налази времена да тражи решења за моје. Волим да спавам поподне, а кад устанем увек ме сачека гомбоц са нутелом и цедевита јер она зна да то највише волим.  Блиске смо, она је моја звезда водиља.

Rezultat slika za plants and love painting salvador dali    С. Дали “ Рајска птица“

               Пријатељство је највеће богатство. Имам пуно пријатеља и све их волим на посебан начин. Али, од свих издвајам њу, моју Теодору. Она ми је толико блиска да је моји родитељи сматрају ћерком.  Са њом доживљавам најлепше тренутке, она се највише радује мојој срећи и успеху, али и утеха ми је,  и раме за плакање. Разумемо се на неком нашем новом језику.Често нас нека реч или особа подсети на неку нашу интерну фору, нешто што само нас две разумемо.  Она ми је стварно дар од Бога.

Srodna slika

         Када си заљубљен поглед ти је другачији. Тада Онај који ти се свиђа изгледа другачије него свима осталима. Осећаш се чудно, одсутан си, као омамљен.   Он постаје цео твој свет. Заносиш се његовом лепотом, покретима, шалама. Не заљубљујем се често, али кад се деси, тако то код мене бива.

           Постоји један дечак плаве косе и дивног осмеха. Две године је старији од мене. Знам га већ годину дана, али  није ми запао за око, никада пре нисмо ни реч проговорили.  У фебруару, знам и тачан дан, повредила сам ногу.  Са трибина сам навијала за свој тим , а у исто време његови другови су имали утакмицу у другој сали. Стајао је код врата. И кад ме је угледао, једноставно је пришао и питао: “ Како нога?“  Толико сам се изгубила у његовим очима да сам рекла: “  Каква нога ?“ Насмејао се, потапшао по рамену, намигнуо и отишао. То вече смо се чули на  Инстаграму и то је једини наш дужи разговор. Он се понаша као да се не знамо, али кад се сретнемо у граду, гледамо се као да је цео свет стао. Покушава да сакрије своја осећања, али видим их у његовом погледу. 

Srodna slika   С. Дали “ Биолошка башта“

            Одбојка – више од хобија, више од спорта. За мене је живот. Када уђем у салу и  узмем лопту, ништа друго не постоји. Све девојке у тиму су ми као сестре, љубав према тиму је неописива.  Напорни тренинзи  и дух заједништва највише ме опуштају. У том времену и простору нема дилема, сумњи и других животних замки.

Наташа Илић

   VIII/1

 

 

У кругу вртоглавом

Погон бесконачне вероватноће предиван jе механизам за прелажење међузвезданих раздаљина у делићу секунде, без свог тог малтретирања по хиперсвемиру.

Даглас Адамс

 

Буди ме увек исти, одавно познати звук аларма. Као и увек одлажем буђење за двадест минута, али не могу да заспим.

Нервозан устајем и почињем да се спремам за посао. Пијем кафу, облачим мантил, узимам кључеве од аута и крећем. На путу до посла стајем код пекаре и купујем доручак.

После пола сата вожње стижем у Берн.  Живим око двадесет километара удаљено од главног града Швајцарске где радим у болници као хирург.

Тек што сам ушао у зграду, зову ме на хитну операцију. “ Момак има оторен прелом ноге“, обавештава ме сестра. “ У реду, припремите га за операцију!“  Мисли и покрети су ми уједначени, брзи и прецизни. Проверам инструменте, навлачим рукавице и  почињем.

Тешка операција, захвати се компликују,  јавља се сумња – нећу успети да му спасим ногу.  Неким чудом баш тада на трен ми је јасно засветлела слика на којој видим себе са осам година. Муњевитом брзином  покрећем прсте, размењујем инструменте… Теку исцрпљујући сати.

Јављају ми да се пацијент пробудио. Лакнуло ми је када сам сазнао да се добро осећа. На крају смене упознао сам   и мајку. То је најлепши доживљај у мом послу. После великог напора и труда задовољство и радост.

Целим путем до куће присећао сам се себе са четрнаест година како пишем овај састав, сам у учионици и маштам како ћу једног дана постати успешан хирург за којег ништа није немогуће.

Вељко Ранисављевић

VIII/1

http://elementarium.cpn.rs/teme/micio-kaku/

Мичио Каку – одломак из књиге „Паралелни светови“, Хеликс, 2013.

 

Како себе видим у будућности

Пошто нисам видовњак, или тако нешто, не могу баш јасно да се видим у будућности. Али, кад се баш запитам, волео бих да видим себе као одговорног и озбиљног човека који може да стоји иза својих одлука и  достиже свој циљ.

Да се не лажемо, ситуација у овој држави није баш сјајна, али то не значи да ми је судбина одједном запечаћена. Са те стране не разумем оне који одмах изокрену читаву ствар. Изјаве попут: “ Нећеш имати шта да радиш!  Бежи из ове државе!“  озбиљно ми сметају. Ако постоји неко ко ће о свом животу сам да доноси одлуке , онда сам то ја!

Ту су и оне, не баш тако убедљиве, оптимистичне изјаве: “ Ако будеш учио, успећеш!“ И тада браним свој став – свако има свој  избор  и  другачији поглед на свет, своје снове.

Сад, ако узмем у обзир све што сам горе навео, и сложим све коцкице,  најјаснија ми је слика на којој видим себе у некој научној установи како  истражујем сићушне облике живота. Наравно, на другој слици сам са женом и децом. Живимо срећно!

Душан Нишевић

VIII/1

После петнаест година

Неодговоран сам, расејан и да вам искрено кажем не знам шта ћу са собом сутра, а не за петнаест година. Многима смета што сам такав, али не верујем да ћу се много променити. Просто, такав сам.

Могућности и жеље нису исто. Ипак, имам две визије у глави. У школи нисам баш успешан, тако да нећу бити неки дипломата или нешто. Радићу неки послић, чисто да имам за живот. Имао бих једну терасицу на којој бих проводио слободно време, пијуцкао нешто и размишљао.

Међутим, да могу да бирам какав живот желим, изабрао бих следеће: имао бих велику терасу са лепим погледом на неко море, планину или неку  равницу. Једино, што је ту важно, је да буде тишина. Не превише тихо. Чисто онако да се чује природа и ништа више. Немам посао ни сличне обавезе. Једино бих могао понекад  нешто да запишем.

Није неки живот од узбуђења или нешто. Ипак, тако ја замишљам будућност.

Милош Цвијановић

VIII/1

Rezultat slika za sezan slike

Пол Сезан   „Естак са црвеним крововима“