Mој прадеда

 

Особа којој се дивим  је мој прадеда. Дивим му се зато што има деведест две године и блиставо беле зубе. Највише воли да шета и да чита књиге. Недавно ми је рекао да је настарији члан библиотеке па му не наплаћују чланарину. Видела сам летос да чита „Горски вијенац“  Воли јако децу, а њега деца обожавају. Научио ме је многе песме које ћу сигурно заувек памтити. Испричао ми је и многе приче.

Волим са њим да идем на пецање. Он живи на мору. Некада је био учитељ. Зато, вероватно, и воли толико децу.

Причао ми је о свом тешком детињству и како су били сиромашни, и о рату, и о козама које је чувао када је био мали. Био је увек најбољи ђак у разреду и обожавао је да чита и да пише песме. Милан је смирен и драг човек, сви га зову господином. Овог лета је моја мама њему и баки направила торту јер су славили шездесет седам година брака. Сви смо били тамо, а они су били пресретни.

Стално грлим мога деду и желим да још поживи да исприча још неку причу и отпева неку песму.

 

Ања Врцељ

V/3

 

Divim mu se

Ponekad poželim da se družim sa određenim ljudima, drugarima, rodbinom. Svako od njih mi po nečemu odgovara. Neko od njih je interesantan da se šalimo, neko da se igramo, neko da pričamo ozbiljne priče. Neko, veoma važan, u mom životu, osoba kojoj se divim je deka Đorđe.

Deka priča interesantne priče na šaljiv način. Ponekad, ispriča istu priču, ali uvek na neki drugi način, pa se mi zainteresujemo, kao da je nikada nismo čuli. Njegovo znanje  o biljkama i životinjama je veliko. On zna gde žive, šta vole, kako izgledaju biljke i životinje. Često se dogodi da ne znam odgovor na neko pitanje. Mama i tata pokušaju da mi pomognu, a ako ne uspemo, zovemo deku. Mama često traži dekinu pomoć ako nešto treba da napravi, da izabere. On uvek ima strpljenja za sve naše probleme.

Već desetak godina je u penziji, a skoro svaki dan nešto napravi. Voli  od drveta da  izrađuje ikone, slike, razne oblike. Njegov hobi je postao interesantan njegovom kućnom ljubimcu, papagaju, koga uči da priča, da zatvori svoj kavez. Papagaj obožava da šeta po dekinom alatu, dok  radi. Pitala sam ga jednom kako to on zna o svemu po nešto, o svačemu svašta. Odgovorio mi je da voli da čita knjige, da gleda kulturne emisije, a ponekad i neki kaubojski film. Obožavam da gledam sa dekom kauboje. Zanimljivo mi je kada komentariše dešavanja na filmu. Obožavam sve što moj deka radi.

Bila sam mala kada sam zavolela dekino pričanje i čitanje priča. Nisam razumela zašto, ponekad, deka mora da prekine priču, da bismo mi išli kući. Zar mama i tata ne razumeju da ja volim da se družim sa dekom, da pričam sa njim, da provodim vreme sa njim jer mu se divim?

Emilija Ermenc

V/3

За сада без наслова

Звони  за час, час српског. Данас пишемо писмени. Овај пут смо добили чак шест тема и десило се нешто што је сасвим неочекивано. Збрка у глави, нисам могла да се одлучим. Све ми се допало на неки начин, али треба да се деси и онај први чин, прва реченица. Време је нестајало, а ја још  гледам у празан папир.

Тада сам покушала да сричем прва слова, као кад сам учила да пишем, полако и несигурно, али ипак о нечему о чему сам могла најлакше да мислим, а можда и осећам – о музици!  Једна од тема је била  – Музика мог срца.

Реченицу по реченицу, расте кратка прича о мојој музичкој школи, о њеној лепоти, о музици која се у њој ствара. Чим уђем у тај простор осећам неку магију и када сам тужна, одмах се орасположим. Али, најлепша чаролија се деси када изађем на бину и свирам гитару.

Анастасија Гајић

VII/3

 

 

Наставак Биберчетове авантуре

 

Резултат слика за magic love

Биберче се замисли, те погледа сетно,

образи се заруменеше, обuзеше га чула.

 Прене  се к’о из сна

те заусти спретно:

„Волео бих, Дивна,

 кад би ме нежношћу обасула“.

„Биберче драго, то ћу ти ја дати,

али није мој загрљај та срећа

коју желиш да те прати!

Мораш хтети силно

и умно знати

који су тренуци важни,

чега ти се срце сећа,

па ће да те лечи, па ће да те врати

и срце и ум и душа биће већа,

а тело то мора да прати“.

 Видећеш Биберче, само стрпљив буди!

Није важно шта кажу или мисле други људи!

Ти си велики човек у маломе телу,

многи твоје људске висине,

не могу да досегну!

Дивна пољуби Биберчета меко,

а његово тело поче да нараста

И ево, за тренутак  човек стасит, висок наста

јер љубав и доброта  чуда чине!

 

Даница Маравић, 5 -2

Bajka Biberče (nastavak)

Резултат слика за biberče narodna bajka

 

 

 

Biberče:
Želim da porastem želim i tačka
veća je od mene čak i moja mačka!

Divna:
Želja tvoja jako teška biva,
želiš li  možda deset boca piva?

Biberče:
Dobro, nema veze, samo bez problema,

a  želiš  li možda da mi budeš žena?

Divna:
Žao mi je mali, nisu ta vremena
da možes da biraš ko će ti biti žena.

Biberče:
A poljubac jedan,
jedan jako mali,
mislim, neće ništa da ti fali.

Divna:
Pa evo u obraz, al samo jedan.
(Divna ga poljubi)

Biberče:
Šta se ovo dešava?
Osećam snagu!

Divna:
Gle, ti više ne ličiš na malog magu.

Biberče:
Više nisam Biberče,
sad sam mnogo veći!

Divna:
Istina je prava, nisi više mali.

Želiš li sad biti moj momak pravi?

Biberče:
Ne! Odbila si me dok sam bio mali!
Sad odbijam ja  tebe jer si zloća pravi.

Deana Bezdradica, 5-1

 

 

Наставак драмског текста „Биберче“

(Дивна одлази кући потиштена. Кад је мајка угледала, загрлила је своју кћер, плачући од среће.)

Мајка

Која је то срећа! Судбина нам дала да најдраже чедо не поједе ала.

Причај, кћери драга, како се то збило!

Што си тако тужна, зар ти није мило?

Ко је јунак што ти главу спасе?

Све ћемо му дати за награду, зна се!

Дивна

Звала сам га, мајко! Била би то срећа!

Ал` његова жеља од свега је већа!

Мали је ко зрнце, ал` храбар је, зна се!

Његова је жеља само да порасте.

Мајка

Потражи га, кћери, крај језера клета, јер чуда постоје од када је света!

(Дивна одлази трчећи на обалу језера дозивајући.)

Дивна

Биберче! Биберче! Појави се! Где си?

(Из шуме се чује глас.)

Биберче

Приђи, Дивна, приђи! Воде ми донеси!

(Дивна са бокалом воде одлази у правцу гласа. Испод дрвета је стајао младић невиђене лепоте. )

Биберче

Дођи, Дивна, ближе! Зар ти нисам знан?

Постао сам момак, ово није сан!

(Дивна и Биберче се загрле)

Пролог

Глас по целом селу за тили час крене о лепоти Дивне и судбине њене.

Трајала је свадба неколико дана, а њихова срећа и данас је знана.

 

Јована Павић, 5 /1

 

Резултат слика за mark sagal

 Марк Шагал                   
"Око ње (у знак сећања на Беллу)" 1945.

Čarobni pokloni

Pokloni su male ili velike stvari koje te usreće.

Svojoj mami bih poklonio lepe praznične dane.Ona se uvek trudi da svi praznici uvek budu sretni i lepi. Zato bih voleo da se i mi svi potrudimo i pomognemo joj u tome.

Tati bih poklonio vreme zato što on radi jako dugo.

Kada bi  imao više vremena, radio bi ono što voli. Provodio  bi više vremena sa nama, više bi se brinuo o svojim kokoškama i verovatno bi počeo da drži golubove.To mislim zato što mi je jednom rekao da kada ostari, želi samo da sedi i gleda kako njegovi golubovi lete.

Svojoj  sestri bih isto poklonio vreme. Ona je sada već u srednjoj školi i mora da uči ceo dan, a vraća se tek uveče. Da ima više vremena više bi se družila sa svojim prijateljima i radila bi još neke druge stvari.

Pošto svi zaslužuju poklone, svom psu Beti bih dao novog prijatelja.

Beti je imala prijatelja.To je bio komšijin pas Šilda. Beti bi iskopala rupe ispod ograde i otišla u dvorište kod komšije i igrala bi se sa Šildom. Bili su najbolji prijatelji, ali jednog dana Šilda je nestao. Beti je bila tužna. Drugi psi su dolazili, ali Beti je lajala na njih i nije se igrala sa njima. Mi nismo stalno tu da se igramo sa njom. Ona je odgajila mačke zato što nikada nije imala štenad. Ovde je važno naglasiti da su  nju   odgajale mačke kada je bila mala. Ako iko na svetu zaslužuje dobrog prijatelja, to je Beti.

Nije važno da li je poklon skup ili jeftin, velik ili mali, važno  je da je iz srca.

 

Miloš Bubić  V/3

Резултат слика за magic box

Priča o jednom velikom početku

Utorak, 1. oktobar, škola uveliko traje, ali danas je moj prvi dan. Prvi dan u nemačkoj gimnaziji. Ustala sam sa vrlo neprijatnim osećajem  u stomaku,  glavom koja puca od bolova, kao da idem na streljanje u nemački logor a ne u školu, ali hajde, valjda je to donekle normalno kada ste u nepoznatoj zemlji, ne pričate nemački jezik i ne znate šta vas čeka.
Došlo je tih famoznih 7.30 i moj brat i ja, krenusmo u školu. Ispred škole smo se pozdravili sa mamom, osećala sam klecanje kolena, mislila sam da ću se u jednom trenutku srušiti. Mama me je smirivala i pričala kako ne treba da se brinem, međutim, sigurna sam da je ona imala veću tremu od mene. Prva dva časa sam imala kurs hemije sa nekim učenicima 9. razreda, ali ne i sa svojim razredom, tako da ništa od upoznavanja. Na svu sreću, sa mnom je bila i jedna naša devojka, koja isto pohađa internacionalno odeljenje.Taj prvi čas nije loše prošao, samo sam sedela i slušala, a u glavi mi je odzvanjalo: ,,Milice, drago dete, šta ti je ovo u životu trebalo?!“ Nikome ne bih poželela da oseti taj strah, tu napetost i sav stres kroz koji prolazi jedno dete kada se odseli u drugu državu. Sada skrećem sa teme, ali najviše mrzim kada mi neko kaže: ,,Ma, opušteno, nemaš brige, ti si dete, lako ćeš ti to.“ To mi je nešto najgore.
Pred kraj časa očekujem  da će zvono, kao u mojoj staroj školi u Somboru, da zazvoni i probije mi bubnu opnu, međutim, to nešto mlitavo zazvoni, jedva da čuješ nešto. Na odmoru koji traje petnaest minuta, bila sam sa bratom i ostalim devojkama koji pričaju srpski jezik. Nema lepšeg osjećaja, nego kada čujete svoj maternji jezik u školi punoj Nemaca i uopšte stranaca koji pričaju nemački.
Sada tek kreće turbulencija. Zvonilo je, treba da imam biologiju sa svojim razredom i razrednom. Drugarica Marija odlazi i ostavlja me. U hodniku nema nikoga, ja samo stojim u ogromnoj školi, sa hiljadu učionica, sama. Trčim, tražim H29 učionicu, ali nema je, kao da je u zemlju propala. Suza mi se sliva niz obraz, ali znam da moram po svaku cenu da nađem tu učionicu. Odlazim do ogromnog ekrana gde pišu sve izmene, ali nema, moj razred ima biologiju, kao po običaju. Na koji način, ne znam, ali našla sam zbornicu. Od straha sam zaboravila kako da pitam gde se nalazi ta učionica, pa sam samo pokazala jednoj nastavnici, a ona me je odvela. Na putu do učionice, svaku moguću molitvu sam izmislila, ne bi li mi bilo lakše. Pokuca ona na vrata, kada ono, otvara jedan dečko, crn kao ugalj i ona odlazi.  Vičem u sebi: ,,Pa gde ćeš sada ženo?! Ne ostavljaj me samu!“ Ulazim, a klupe  kao na fakultetu, na stepenicama. Iz mojih usta je nekako izašlo ono „Haj“. Vidim svi gledaju u mene, ali  nasmejani su, na svu sreću. Moja razredna me je predstavila i rekla mi da sednem kod jedne devojke iz Grčke. Ja onako  ćutljiva, odgovaram kratko i jasno, povučena – niko ne bi rekao da je to ona  Milica Zelenović.

Sada, iskreno, uopšte nije bilo loše. Sve je to prošlo kako treba, a neke sitnice koje su obeležile taj prvi dan su normalne.Mnogo su mi pomogli, imala sam tu sreću da sam dobila razred koji me je odmah prihvatio.Trebalo mi je vremena da se priviknem na njihov sistem, ali dobro, uspela sam, sada je bolje. I sada, kada dolazim u školu i vidim da devojke na 5° C nose kratke suknje, gde im pola zadnjice ispadne, majice sa dekolteom, štikle i na sve to tonu šminke, bude mi čudno, ali svako od nas je drugačiji. Neka nosi svako ko šta želi, više me ni ne interesuje to.
Baš neki dan sam imala fizičko i učili smo  da vozimo skejt na dva točka. Sela sam malo da se odmorim, a u tom trenutku nastavnik je uključio muziku. Nastavnik fizičkog mi je omiljen, mlad je i nekako pun života, baš se vidi da voli svoj posao. Pevali smo, smejali se ,padali. Kroz glavu mi je samo prolazilo kako ne mogu da verujem da sam dovde došla, i da sam ponosna na to šta sam sve prošla, i kako sam uspela da se izborim sa mnogim stvarima.
Prvih par nedelja sam plakala pred polazak u školu, samo ja sam od onih koji nikada ne žele da govore o svojim teškim osećanjima, pa sam  svima  govorila kako mi je bajno i divno, međutim nije bilo. Ipak, shvatila sam neke stvari, stekla sam nova iskustva, bogatija sam za mnoštvo uspomena. Shvatila sam da ti ne trebaju reči da bi  razumeo kako se drugi ljudi osećaju. U internacionalnom razredu gde učim nemački, ima nas jako puno sa raznih strana, deca iz Sirije, Rusije, Libije, Italije, sa Filipina, Srbije, Albanije. Pričamo koliko znamo, a ono što ne znamo, rukama pokazujemo. Dok prolazim hodnicima u školi, pomislim: „ E, ovo je neko ko govori srpski“. Tražim pogledom i osluškujem poznatu reč, a što  mi samo ukazuje na to da smo mi svi isti. Taman kada pomislite da taj neko liči na nekoga od vaših, on vam kaže da je čist Nemac ili Poljak.
To je neka priča, moj doživljaj gimnazije u Nemačkoj. Sada, da kažem zaključak, iako znam da će me sada moja divna nastavnica srpskog, Nada, ubiti  zbog toga, Minijatura za inačicu od 17:54, 20. travnja 2016.ali moram da kažem tako, jer stvarno jeste zaključak Naravno, moja majka je opet bila u pravu. Sebi sam oduzela dve godine života, zbog svog onog stresa i nerviranja, a sada vama prepričavam sa osmehom na licu.

Milica Zelenović

 

Резултат слика за sombor"

Резултат слика за put u sombor"

Резултат слика за sombor kanal šetalište"

Резултат слика за put u sombor"

Za Milicu

 

 

Чаробне моћи су у књигама

Сећам се да сам од малена била окружена књигама које су, чини ми се  расле са мном. Сваке их је године бивало све више као што су расли центиметри моје висине на дечјем зидном „висиномеру“. Не зна се ко је од кога  у мојој породици већи љубитељ књига, те сам тако и ја задојена том љубављу. Прво су ме привукле фотографије и цртежи на њима и у њима, а моја радозналост је расла. Нећу заборавити мајчино и своје одушевљење првом прочитаном речи из маминог, једног од безброј, “Политикиног забавника“. Сама сам, уз помоћ буквара и сликовница као предшколац, научила слова, па отпевала прву прочитану реч. Био је то почетак нове авантуре. Сваким даном бивала сам све срећнија што сам сазнала нешто ново сама, уз помоћ писане речи и цртежа. Гутала сам мале и велике „Забавнике“, сликовнице, приче за децу, епске народне приче и песме… Било је то сјајно искуство.
И сада, ако би ме неко питао шта је по мом мишљењу моћ рекла бих – знање и образовање! А оно се налази у књигама (и електронским издањима чији нисам љубитељ). За мене је читање књиге предивно дружење, посвећеност, прави ритуал, путовање у неки други свет – ново време, нова места, други људи. А прочитах да и мозгу прија, да се читањем штива развија интелигенција. Не бих могла замислити себе, а ни свет,  човечанство, без писаног трага нечијег постојања, живота, маште, надања, сазнања, снова, истина и заблуда.
Књиге су путокази, сведоци, судије, албуми, хронике неког времена, епохе. Оне су на неки начин смернице живота, употпуњују наша сазнања и искуства, ширимо погледе на свет и изнад њега. Јер, живели су  људи и пре нас, осећали, мислили.
Прочитајмо шта нам поручују преци, каква нам дела остављају уметници, чему нас покушавају научити праочеви. Где смо, куда идемо, шта се десило, а и шта ће се десити? Васељена, свемир, те дивне српске речи. Оставише нам у аманет људи пре нас. Трагове својих постојања, мисли, стремљења, надања, маштања. Толико увиђавно од њих, а себи су обезбедили место у незабораву.
А ми и ако нешто заборавимо, нисмо сигурни или не знамо, ту је КЊИГА- верни друг да нас подсети, а не суди, не оцењује. Чека свог читаоца. Чекају многе у библиотекама. Ти чаробни ћилими који те понесу на бесплатна путовања, брзином мисли отргну од садашњице и бистре ум, а пријају малим сивим ћелијама мозга.

Даница Маравић,  5/2